PREPORUČUJEMO REKREACIJU:

26.11.2011.

U čemu se krije tajna etiopskih dugoprugaša?

Nikola Borić je višestruki prvak Hrvatske u triatlonu, kondicijski trener vrhunskih sportaša, u dalekoj Etiopiji je trenirao najbolje etiopske trkače, maratonce.
Prenosimo Vam ovo njegovo super interesantno zapažanje.

 

etiopijski maratonci

Era trčanja u Etiopije započela je pobjedom bosonogog Abebe Bikile na olimpijskom maratonu u Rimu 1960 godine.

Od 1993. Etiopljani su pobijedili na svim utrkama na 10.000m na Olimpijskim igrama, osim jedne. Na posljednje su tri Olimpijade na trima natjecanjima (5.000m, 10.000m i maratonu) uzeli 22 medalje. U statistici se krije još beskonačan broj svjetskih rekorda koje su rušili iz godine u godinu. Ali ne dominiraju samo u dugim prugama već i u srednjima; na svim udaljenostima od 800m pa nadalje (800m, 1500m, 3000m, 3000 steeple ). Nije li to fascinantna brojka ? Zašto su oni toliko uspješni na srednjim, dugim prugama, trkačkom krosu, te zašto dominiraju na svim cestovnim utrkama od 5 km pa sve do maratona, rame uz rame s Kenijcima ? Gdje li se krije tajna istočnoafričkih trkača?

Nakon dvije i pol godine boravka u Etiopiji i rada s više od 100 najbržih ljudi na svijetu pokušavam pronaći odgovor na to pitanje. Da bismo razbistrili ovu enigmu moramo se prije svega osvrnuti na neke činjenice koje su većini Europljana nepoznanica. Krije li se tajna u geografskom položaju, genima, prehrani, treningu, životnom stilu ili je u pitanju pak kombinacija svega zajedno?

Niti jedno nogometno natjecanje u Europi nije bilo toliko bučno i naelektrizirano energijom kao Atletsko prvenstvo Afrike gdje je na nacionalni stadion u Adis Abebi koji ima 30.000 sjedala, željelo ući još 100.000 ljudi, koji su na kraju ostali navijati izvan zaključanih vrata. Bez daljnjega, atletika je nacionalni sport broj jedan u Etiopiji. San svakoga bosonogog klinca ove države s 80.000.000 stanovnika jest postati drugi Abebe Bikila, Haile Gebrsalassie, Bekele dok cure sanjaju biti druge Turunesh Dibaba ili Derartu Tulu …

Enigma #1: Geografski položaj
Uzevši u obzir geografski položaj visoravni Etiopije te morfološku strukturu stanovništva, vrlo lako ćemo zaključiti zašto su dugoprugaši iz te zemlje toliko uspješni na atletskim natjecanjima. Većina atletičara Etiopije dolazi iz regija Arsi i Shewa. Populacija regije Arsi čini samo 5% ukupne populacije Etiopije (80 milijuna), dok 73% trkača dolazi s ovih obronaka na 2500 m/nv. To je planinska regija na istoku Etiopije, čije su većinsko stanovništvo pleme Oromo. Ta ista visoravan proteže se 5.000 km u smjeru od sjevera Etiopije ka jugu prema Keniji . Naziv joj je Great Rift Vally i u prosjeku je visoka 2.000 m, dok vrhunci strše nebu pod oblake na preko 4.500 m/nv. S iste nam visoravni stiže i 81% kenijskih trkača, koji su pretežno iz samo jednog plemena nazvanog Kelenjin. Velika većina tih natjecatelja putovala je pješice do škole više od 5 km. Je li to odgovor na naše pitanje?

Ta priča regije Arsi i populacije Oromo u Etiopiji otišla je toliko daleko da u nekim slučajevima Atletski savez Etiopije ne želi niti čuti za trkača koji nije iz tog područja ili iz tog plemena. S visoravni Arsi dolaze Haile, Bekele, Turunesh, Tune, Merga i drugi. Jedan od takvih primjera, gdje savez nije cijenio rezultat, jest i moja trkačica Elvan Abeyleggese koja je rođena u glavnom gradu Adis Abebi, u plemenu Amara. Na kraju je za nju, koja je željela ostati u atletici, jedina opcija bila je otići iz države i uzeti drugo državljanstvo, kao što su to učinili mnogobrojni drugi trkači koji danas nastupaju za Nizozemsku, Francusku, Englesku, USA i Katar. Nju je na kraju menadžer prodao Turcima, pa je pod crvenom zastavom s bijelim polumjesecom i zvijezdom rušila svjetski rekord na 10.000 m, te uzela dvije najsjajnije medalje na Olimpijadi u Pekingu.

Osobno smatram da ta problematika ima i političku dimenziju, budući da velika većina političara i ljudi na vlasti, te samim time i visoko pozicioniranih ljudi u Savezu iz plemena Oromo.

Enigma #2: Fiziologija
Na fakultet za Kineziologiju u Zagrebu i Ljubljani, doveo sam nekolicinu najbržih trkača te smo napravili par istraživanja na temu fiziologije i došli do zaključka da trkači s tih područja imaju znatno veće aerobne kapacitete (srce i pluća) od konkurenata rođenih na razini mora. To se lako može objasniti nadmorskom visinom na kojoj su rođeni. Također, neka nam istraživanja pokazuju da je u Europi u populaciji od 1.000.000 stanovnika jedan potencijalni vrhunski atletičar, a u istočnoj Africi (Keniji i Etiopiji) taj broj doseže nevjerojatnih 129. Matematikom koju znaju i u prvom razredu osnovne škole, prema ovoj statistici možemo izračunati koliko puta Etiopija ima više potencijalnih vrhunskih dugoprugaša nego Europa. I nemojte zanemariti činjenicu da će bilo koji taj potencijalni atletičar u Etiopiji ipak prije postati vrhunski atletičar, nego nogometaš ili menadžer u banci, zbog smanjenog izbora ostalih zanimanja. Nezaposlenost u ovoj crnoj državi trećega svijeta doseže nevjerojatnih 40%, dok oni s poslom mogu biti sretni ako zarade 200 kn u 30 dana.

Možda se jedno od riješenja krije u broju natjecatelja. Dat ću vam jedan primjer: kada se u Keniji održava Nacionalno atletsko prvenstvo za muškarce na 10.000 m nema samo jedna utrka, već njih deset, jedna za drugom, a svi trkači, nijh 300, trče ispod 30 minuta. Za usporedbu, hrvatski rekord Slavka Petrovića je fenomenalnih 28min i 25sek. Isto je i u Etiopiji gdje se u Adis Abebi na startu krosa skupi više od 130 juniora, od čega ih je više od polovice bosonogo, ali svi sanjaju isti san: otrčati u bolji život. No, konkurencija je nezamisliva.

Premda su Etiopljani i Kenijci uvijek rame uz rame na velikim atletskim natjecanjima, postoji velika razlika u samom principu rada. Dat ću samo jedan primjer. Čuli ste za famozne kenijske kampove gdje trkači zajedno žive, jedu, spavaju i treniraju. U Etiopiji toga nema. Svi trkači žive u svojim domovima i zajedno treniraju samo 6 puta tjedno u grupama koje vode etiopski treneri inozemnih menadžera. Samo nekoliko puta godišnje, prije velikih natjecanja, Savez okupi potencijalnu reprezentaciju te ih odvede u kamp gdje svi zajedno žive kao i trkači u kenijskim kampovima, ali ovdje je zabranjeno izlaziti izvan kampa ili odrađivati vlastite treninge. Kenijci imaju daleko veći broj natjecatelja koji su sposobni konkurirati za svjetske rekorde i ta se brojka kreće oko 200 atletičara, dok je u Etiopiji njih samo 20. No, zbroj rezultata i medalja s tih utrka na kraju je jednak.

Po čemu su Etiopljani onda uspješniji od Kenijaca? Jednom je Hussein Mekke, vodeći menadžer s ovog područja, izjavio da Etiopljani vjeruju u sebe, da pucaju od samopouzdanja i da je to ključ njihova uspjeha. Ta činjenica proizlazi iz toga da je to jedina država u Africi koja nije bila kolonizirana dugi niz godina (svega nekoliko godina okupacije Talijana za vrijeme Prvoga svjetskog rata). Dok je s Kenijom sasvim druga priča. Za duge pruge i sportove izdržljivosti imamo tri osnovne stvari koje utječu na rezultat, a to su: maksimalan primitak kisika (VO2 max), tolerancija na laktate i ekonomičnost trčanja. Kad se rodite na velikoj nadmorskoj visini imate već samim time predispozicije za intenzivnije treninge, ali to nisu stvari koje se ne mogu istrenirati. Postoje tako studije koje ne pokazuju nikakvu razliku u Vo2 max kod trkača istočne Afrike i Europe.

Tu se, dakle ne krije rješenje našeg problema i odgovor na pitanje, jer i u Europi postoje ljudi s odličnim primitkom kisika (između 71 i 85 ml/kg/min), ista je stvar s tolerancijom na laktate i ekonomikom trčanja. Studije pokazuju da nema neke velike razlike između vrhunskih trkača s roga Afrike, Europe ili Australije u te tri stvari. Mitohondrij koji je zapisan u DNA te se prenosi s majke na potomke uvelike pokazuje izdržljivost, ali mitohondrij u crnih trkača ni po čemu se ne razlikuje od europskog. Što su pokazale usporedne studije na velikom broju kenijskih i finskih sportaša. Ista je stvar s kromosomom Y. U svijetu također postoje visoravni, ljudi diljem Južne Amerike i Azije žive i treniraju na istim nadmorskim visinama, ali ne ostvaruju takve rezultate. Je li itko ikada čuo za trkača iz Anda ili Nepala? U čemu je onda tajna? Jedna od razlika koju nam pokazuju studije je u visini i tjelesnoj težini, gdje su crni trkači u prosjeku 5 cm niži i 12 kg lakši, te imaju 2 cm duže donje ekstremitete, koji su pak u potkoljenici duži za 1 cm.

Je li odgovor u prehrani?
Prehrana je posve drukčija od europske. Ovdje u Etiopiji sve se temelji na mesu. Meso je na repertoaru čak i za doručak, nakon prvog treninga. Velika je razlika i u okusu i kvaliteti mesa. Etiopljani imaju najveći broj grla stoke od svih afričkih zemalja, a stoka je stalno u pokretu, puštena na ispaši bez dodatne prehrane i lijekova. Glavna poslastica i najčešće jelo etiopskih trkača je Ktfo i Gorat-gorat, što su dvije inačice sirovog mesa. Sirovo se meso u prehrani atletičara nalazi sedam puta tjedno. Jedino meso koje ne postoji u ovoj zemlji i ne jedu ga ni katolici ni Muslimani iz vjerskih pobuda, jest svinjetina. Dodatak umjesto kruha je inđera, teško probavljiva, zasitna, nisko energetska, kisela palačinka napravljena od tefa (žitarice koja raste jedino u Etiopiji).

Možda je ipak stvar u treninzima!
Treninzi na ovim područjima su na razini europskih od prije 15 godina. Bez ikakvog dobro osmišljenog plana. Većinom su to trenažni procesi kopije Haileovih. Svi treniraju isto, planovi nisu uopće individualizirani. Trči se bez monitora srčane frekvencije, bez hidratacije na treningu, bez ikakvih dodataka prehrani (vitamina, proteina, ugljikohidrata itd). Treninzi su sirovi i surovi kao i meso koje jedu. Zbog mnogo većeg broja kvalitetnih trkača, kako sam napomenuo u gornjem dijelu teksta, ovdje se radi po sistemu ‘preživi ako možeš’, a svaki trening je utrka. Menadžeri imaju autobuse u kojima se dovezu grupe trkača do startne pozicije, najjače i najveće grupe broje od 80 do 100 trkača. Oni koji otpadnu iz te velike grupe na treningu, ozlijede se ili ne mogu pratiti tempo najbržega toga dana, jednostavno uđu u autobus koji vozi iza grupe. Odmore se nekoliko dana, zaleče rane i ponovo su u mašini. Utrke na koje ih menadžeri šalju održavaju se svaki vikend diljem svijeta, a svi žele uzeti dio kolača, što dovodi do nemilosrdne borbe na svakom treningu. To je i moguće jer se u tim ogromnim grupama nalazi po 20 natjecatelja koji se vrte oko svjetskih rekorda, kako smo napomenuli. Pa nije stoga ni bitno je li ih petero ozlijeđeno ili ne. Dok takve vrhunske trkače u Europi drže kao kapljicu vode na dlanu, pod stalnim nadzorom trenera, fizioterapeuta, doktora, psihologa, mame i tate, ovdje se drže one stare Darwinove teorije opstanka – samo najjači i najbrži prežive.

Teretana nije zastupljena uopće u trenažnom procesu vitkih gazela. Osim nekoliko iznimaka kao što su Haile i Bekele. Brakovi između atletičara u zadnjih nekoliko godina postali su sve učestaliji. Razlog nije ljubav, već je više materijalne prirode – čisto zbog kontrole novca i većeg imetka u ovoj siromašnoj zemlji. Zanimljivo će biti vidjeti kako će se razvoj te nove generacije genetskih strojeva odraziti na svjetsku atletiku ili sport općenito.

Zaključak
Sportaši koji su rušili svjetske rekorde na dugim prugama u atletici dolaze s malih područja ove naše kugle zemaljske, kao što su Novi zeland, Australija, Engleska, Finska i vrlo usko i malo područje afričkog kontinenta. Sve ove zemlje proizvele su svjetsku atletsku elitu i nositelje rekorda, a niti jedno područje nije isto kao neko drugo. Dolazak u Etiopiju otvorio mi je oči, te postavio jedan drugačiji pogled na svijet. Jesam li saznao odgovor na pitanje zašto su Etiopljani uspješni u dugim i srednjim prugama? Ukratko – NE! Tajna leži negdje u ovoj zemlji, zraku, hrani i načinu života. Etiopija je neobjašnjiva! Samim time mogli bismo zaključiti da se ne morate roditi na visoravnima Afrike da biste bili uspješan sportaš. Dovoljno je da prionete na posao i možda koji put skoknete udahnuti tanak zrak visoravni ove vječno suncem okupane zemlje na 3000 m/nv.