PREPORUČUJEMO REKREACIJU:

10.05.2012.

Sport Magazin br. 3: Karate II dio

Iz pera Ede Avdića majstora karatea, donosimo Vam nastavak magazina o karateu. Edo svoje veliko znanje prenosi u svom klubu Oshiro Dojo u Sarajevu. Član je tradicionalne internacionalne Okinawske organizacije R.B.K.D. Ryukyu Bujutsu Kenkyu Doyukai pod vodstvom Toshihiro Oshiro Shihan. Pročitaj I dio

 

magazin_3_karate_2

Okinava „Bushi" – osoba plemenitog karaktera

Na Okinavi stručnjak karate-a (Te ili Ti kako se nekada nazivalo) zvao se „Bushi", što je značilo pravi gospodin ili osoba plemenitog karaktera. Ekvivalentno tome u feudalnom Japanu „Bushi" je značilo biti „ratnik" ili „samuraj". Karate je odrambena borilačka vještina - nikada se nije koristila da bi se neko napao da se pokori. To je borilačka vještina samoodbrane sa ciljem razvoja, usavršavanja ličnosti kao i skromnog ponašanja pojedinca. Iz tog razloga, dobro uvježban karateka je gledan kao „Bushi" – stručnjak u borbi, ali najviše kao osoba plemenitog karaktera.

Kakva je onda razlika između okinavskog i japanskog pojma „Bushi" i šta taj pojam uopšte znači? Ako pogledamo u literaturi ili na web stranicama vidjećemo da dosta ljudi poistovjećuje pojam karate „Bushi" sa japanskim ratnikom ili samurajem. Ako su karatisti pratili kodeks „Bushi", iz toga bi mogli zaključiti da su slijediti kodeks „Bushido", tj. put samuraja "bushi-a."  

Ako pogledamo historijski unazad u vrijeme kada je karate nastalo saznaćemo da Okinava nije bila dio Japana. Ryukyu ili Loo Choo kraljevstvo (od 1429 god. do 1872 god.) sa Okinavom kao najvećim ostrvom je bila nezavisna kraljevina (iako pod uticajem svojih susjeda). Trgovala je sa Japanom, Kinom i mnogim drugim zemljama. Ryukyu je imala svog kralja, političku i društvenu strukturu, jezik, religiju, umjetnost i kulturu. Okinavljani nisu tada slijedili trendove u Japanu. Zašto bi onda borilačka vještina sa Okinave slijedila japanski kodeks „Bushido", koji je u svom značenju primjenjiv samo na japanskoj ratničkoj klasi (samurajima)?

Da li je zabuna nastala u korištenju riječi „Bushi"? Da bi razumjeli pojam „Bushi" moramo znati kako se on koristio na Okinavi i Japanu tog vremena. „Bushi" se piše i izgovara isto na Okinavi kao i Japanu, ali značenje je različito. U Japanu „Bushi" je korišten da se opiše osoba koja je član ratničke klase, a na Okinavi „Bushi" se koristio kao pridjev. Koristio se da se opiše osoba koja je stručnjak u borilačkim vještinama, ali je imala poseban i časan status u kraljevstvu tj. osoba plemenitog karaktera. Biti „Bushi" na Okinavi nije značilo kao što je značilo biti japanski samuraj.

Sokon „Bushi" Matsumura (1797 god. - 1889 god.) zaslužuje posebnu pozornost jer njegov slučaj će nam dati odgovore o značenju pojma „Bushi" na Okinavi. Sokon Matsumura je rođen u Shuri 1797 godine, a izučavao je borbene tradicije sa Okinave i Kine, kao i Jigen-ryu Kenjutsu (mačevanje) dok je bio u Kagoshima (Satsuma). Zbog svoje stručnosti u borilačkim vještinama, sa bogatim intelektualnim iskustvom on je služio tri kralja na Okinavi. Nema sumnje da je Matsumura bio izvanredan u borilačkim vještinama, jedan od najboljih ikad. Međutim, on nije dobio naziv „Bushi" zbog stručnosti u borilačkim vještinama, niti je titula dodijeljena u znak priznanja u službi kraljeva ili stručnost u vještini mačevanja iz Japana.

Sokon Matsumura je dobio titulu „Bushi" od strane umirovljenog kralja Shoko-O (Boji-Ushu) za nešto što nije morao učiniti. Odnosi se na priču kako je Matsumura pobjedio divljeg bika. Ova priča je ispričana u mnogim knjigama. Kralj Boji-Ushu je pitao Matsumura da se borbi protiv bika koji je postao smetnja. U to vrijeme na Okinavi borbe s bikovima su vođene između bikova. Znajući da je Matsumura izniman u karate-u, kralj se pitao kako bi Matsumura prošao u jednoj takvoj borbi.

Kada je došlo vrijeme za borbu, Matsumura je ušao u arenu u odjeći jarke boje i sa drvenom palicom (postoji više verzija priče). Vidjevši Matsumuru, bik je prestravljen pobjegao.

Pred zapanjenom publikom, kralj jer rekao da od sada i na dalje Matsumura će biti poznat kao „Bushi Matsumura". Kako je poznato Matsumura je prije borbe posjetio bika u štali i udario ga više puta po njušci. Nije ni čudo što je bik bio prestrašen kad ga je vidio! Ono što se ne zna, da li je bivši kralj ikada saznao za Matsumurinu strategiju. Matsumurina strategija u ovome slučaju pokazuje da njegovim postupkom, bik, a i on su ostali bez ikakvih poslijedica. Odabirom drugačije strategije iznos ne bi bio pozitivan za bika ili Matsumuru.

U pismu svom učeniku Ryosei Kuwae, Matsumura opisuje tri oblika borilačke vještina: gakushi ne Bugei, meimoku ne Bugei i Budo ne Bugei. Gdje je samo treća kategorija vrijedna istraživanja. Kao što piše:

„Budo ne Bugei" istinska metoda koja se nikada ne vježba bez ličnog ubjeđenja, kroz koju sudionici njeguju iskrenu mudrost. Sa vrlinama sudionici izgrađuju lojalnost među članovima obitelji, prijateljima i zemlji, kroz pristojnost grade neustrašivi karakter. Istinsko vježbanje donosi neustrašivost tigra i brzinu ptice, nesalomljivu smirenost koja će savladati sve prepreke. Budo ne Bugei zabranjuje nasilje, potiče usavršavanje ratnika, učvršćuje ljude, potiče vrline, gradi zajednicu, te donosi u općem smislu sklad i razvoj, što je "sedam vrlina Bu", i najvažnijih osobina jednog „Bushi-a".

Matsumura nije (u ovome pismu) izdizao Bushido ili japanske borilačke vrijednosti. On ne govori o službi jednog gospodara, o časti ili dužnosti koja prati kodeks Bushida. Umjesto toga govori o cilju sa treningom okinavske vještine borbe, tj. karate-a o razvoju karaktera ličnosti onoga ko trenira ovu plemenitu vještinu. Matsumura nije ubio bika, niti je bik ubio njega. Njegova domišljatost spasila je život biku. Ta malo, ali ipak veliko djelo ga je učinilo „Bushi-em".

Kada su vrijednosti Karate-a „Bushi-a" zamijenile japanske vrijednosti „Bushida"? Kada je Okinava „Bushi" postao samuraj današnjice? Prirodno je da karate doživio značajne promjene kada je asimiliran u japansko društvo i kulturu. Prvu promjenu karate je doživio na Okinavi prilikom ukidanja kraljevine Ryukyu. Okinavski kralj je bio prisiljen na izgnanstvo u Tokijo, a Okinava je postala dio Japana.

Da bi se karate treniralo kao dio školskog sistema na Okinavi (uz pomoć prvenstveno od strane Anko Itosu i Kanryo Higaonna), morao je zadovoljiti zahtjeve japanskog školskog sistema. Tehnike su kamuflirane ili upotpunosti izbačene, barem u javnim učenjima. Fizički trening postaje pravac u karate treningu, a pogotovo kao priprema mladih ljudi za vojnu službu. Učenici su naučeni da budu dobri „Japanci" i tako stekli duh Yamato (Yamato damashii, 大和魂).

Gichin Funakoshi, učitelj sa Okinave i njegovi suvremenici poput Choki Motobu, Kenwa Mabuni i Chojun Miyagi, nekih 20-ak godina kasnije preuzimaju inicijativu da okinavski karate prenesu u Japan. Karate koji je već doživio izmjene, doživiće ih opet prilikom prenosa sa Okinave u Japan.

Japanski učenici su rasli uz vrijednosti i putu japanskog „Bushi-a" ili Samuraja, a karate se sa svojim izmjenjenim tehnikama stapao uz taj isti put. Japanski učenici nisu naučili karate kroz bolje razumjevanje okinavske kulture i njenih vrijednosti. A i zašto bi? Jer na tadašnju Okinavu je gledano kao na nerazvijen i zaostao region pogođen siromaštvom, gdje su većinu stanovnika činili zemljoradnici. Što mislite, zašto je pisano u ranije vrijeme da je karate razvijen od strane zemljoradnika sa Okinave, a ne u stvari od Pechin klase, Okinava „Bushi-a"pripadnika plemstva kraljevine Ryukyu?

Japan je već imao visoko razvijenu kulturu i svoju ponosnu tradiciju borilačkih vještina. Da bi karate kao strana borilačka vještina bio prihvaćen tada morao se prilagoditi japanskoj budo tradiciji i filozofiji. Karate tehnike su preuzete, a zatim izmjenjene, a okinavske vrijednosti zamijenjenili su militaristička disciplina, poslušnosti i služenje zemlji i caru. Filozofija karate-a je postala ista ili vrlo slična filozofijama Juda ili Kenda. Nazivi kata koje su imali veze sa Kinom su izmjenjeni u japanske. Promjene su bile krute i militarističke. U izuzetno kratkom vremenu, To-Te Jutsu postaje Karate Do („put prazne šake").  

Razlog ovim drastičnim promjenama je nedvojbeno zbog turbulentnog historiskog vremenima u kojem karate dolazi u Japan. Dok je Anko Itosu opisao Karate "kao način korištenja nogu i ruku u opasnim susretima sa siledžijama ili lopovima" (Tales of Okinawa's Great Masters, 56 stranica).

Karate-u je dodan standardni način rangiranja tj. sistem Kyu i Dan. Dai Nippon Butokukai (službeni upravno tijelo za borilačke vještine u Japanu) počinje djeliti Renshi, Kyoshi i Hanshi titule karate stručnjacima. Karate izvorno vještina razvoja ličnosti pojedinca usmjerava se prema rangiranju i sportu. Šta je jedan položen pojas? Šta je jedna titula? Koliko kata treba znati? Koliko pobjeda na turnirima treba imati? Kako kriviti učenika za traženjem priznanja, kada je osnovna struktura vještine izmjenjena i okrenuta u drugom smjeru?

Još jedan i možda najvažnija promjena u vrijednovanju karate-a je promjena učenja jednog eventualno dva učenika do učenja masa. Bez obzira gdje učili karate, na Okinavi, Japanu, Engleskoj ili na bilo koje drugom mjestu, velika je razlika učiti par učenika ili učiti 50, 500, 5.000 ili 50.000 učenika. Dinamika i smjer učenja je drugačiji.

Naravno, ove promjene se nisu dogodile samo izvan Okinave. U velikoj mjeri, „inovacije" uveden u Japanu, a kasnije i na zapadu, osobito one strukturalne na kraju su kopirane i na Okinavi. Karate nije tradicionalno samo zato što se trenira na Okinavi (ili Japanu) – već je tradicionalno samo kada se temelji na tradicionalnim vrijednostima ove plemenite vještine.

Kada vježbamo karate, ma gdje živjeli i trenirali tebamo uvjek imati na umu proučavanje kulturnih vrijednosti iz kojeg je karate nastalo. Na taj način možemo mnogo naučiti o životu Okinava „Bushi-a" - Karate majstora koji su bili poštovani i cijenjeni ne samo radi vrhunskog poznavanja borilačkih vještina, već kao osobe plemenitog karaktera i pravi gospodini.