PREPORUČUJEMO REKREACIJU:

04.02.2014.

Ahilova tetiva – povreda i terapija

Često imate priliku da u razgovoru čujete kako nekog muči Ahilova tetiva. Šta je to i zašto je toliko bitna za naše tijelo?

 

ahilova_tetiva


To je tetiva koja se nalazi na zadnjoj strani potkoljenice. Povezuje mišiće lista (m. gastrocnemius medialis,  m. gastrocnemius lateralis, m. soleus  i  peronealne mišiće) za petnu kost. Ima ogroman značaj u procesu trčanja tj. kretanja uopšte. Najsnažnija je  tetiva u tijelu čovjeka a dugačka je oko 15 cm.

Zbog čega je ahilova tetiva toliko značajna?

Zbog činjenice da mišići lista preko nje rotiraju stopalo oko skočnog zgloba istovremeno omogućavajući razne položaje stopala.
Na taj način nam je omogućeno stajanje na prstima, odraz pri trčanju kao i skakanje.

Kad nastaju problemi sa ahilovom tetivom ?

Prve tegobe osjećaju ljudi koji imaju spuštene svodove stopala (tj. ravne tabane – pedes plani).
Kod ravnih tabana postoji prenapregnutost plantarne aponeuroze stopala. To utiče na stalnu zategnutost ahilove tetive i direktno dovodi do hronične upale tetive.

Sljedeće što je bitno znati je da usljed treniranja u neadekvatnim uslovima, na tvrdim podlogama (zaleđena zemlja, vještačka trava, beton … i sl.) i kada se pretjera sa trenizima, javlja se bol kao posljedica upale tetive. Najčešće se javlja kod sportista trkača i kod amatera koji prije ulaska na sportske terene ne obrate  pažnju na kvalitetno zagrijavanje.

Povrede ahilove tetive


Dve najčešće povrede tetive su:

1. Upala

2. Pucanje tetive ( ruptura ).

Povrede ahilove tetive se češće dešavaju poslije 30-e. godine života.

Fizički aktivne osobe u većem procentu imaju tegobe u tetivi bliže mišiću, dok se kod fizički manje aktivnih osoba te tegobe lociraju bliže spoju ili na samom mjestu pripoja na petnoj kosti.

Oboljenja kao što su reumatske bolesti ili osteoartritisi (loša cirkulacija ili ubrzano propadanje hrskavica) daju tegobe bliže petnoj kosti.

Vrhunski sportisti procentualno imaju češće probleme sa rupturama ( pucanjem )   tetive kao posljedicom prevelikog opterećenja.


Upala ahilove tetive može zahvatiti srednji dio tetive ili se javiti na mjestu njenog vezivanja za kost pete. Najčešći uzrok upale je pretjerano naprezanje koje dovodi do toga da se mikrorupture u tkivu tetive sabiraju do momenta dok ne počne sam upalni proces. Kao kod svake upale javlja se bol koji se vremenom pojačava uz oticanje, povišenje lokalne temperature, crvenilo i otežano kretanje. Često se dešava da tetiva boli ujutru posle buđenja (karakteristično za osobe sa spuštenim svodovima stopala i povećenom tjelesnom težinom), a bol se obično smanjuje posle nekoliko koraka.

Na bolnoj tetivi se često javlja i zadebljanje koje se može i opipati. Upale se liječe mirovanjem, fizikalnim tretmanima i lokalnom aplikacijom analgoantireumatika.

Najčešća greška koja se javlja kod liječenja upale tetive je primjena intenzivnih ručnih masaža ili u zadnje vrijeme primjena "šok vejv” terapija kojima se, ne tako rijetko, dovodi do kidanja tkiva tetive tj. dolazi do parcijalne rupture tetive. Povratak fizičkim aktivnostima (ako nije bilo komplikacija) se očekuje nakon 2 do 3 nedjelje (zavisi od stepena pripremljenosti sportiste prije pojave bola).

Pucanje ahilove tetive može biti:

1. djelimično (parcijalno) ili
2. kompletno (u potpunosti)

Obično se javlja posle manje povrede ili neliječene upale. Može da se javi i iznenada kod veoma velikih naprezanja tj. opterećenja ahilove tetive.

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja:

1. fizikalnim pregledom i
2. ehosonografskim ( ultrazvučnim ) snimanjem tetive.

Liječenje

Parcijalno pucanje tetive se liječi:

1. imobilizacijom i
2. fizikalnim procedurama.

Prilikom potpunog pucanja tetive potrebno je u što kraćem vremenskom periodu uraditi operaciju i postaviti nogu u gipsanu imobilizaciju.

Po završetku operativnog liječenja tj. skidanja gipsa započinje se sa rehabilitacijom koja podrazumjeva fizikalne procedure sa posebnim obraćanjem pažnje na kinezi terapiju.

Kinezi terapija je individualna sa stalnom prisutnošću terapeuta. Ima za cilj kako savladavanje postimobilizacionih kontraktura tako i istezanje tetive te jačanje i revaskularizaciju mišića potkoljenice u cjelini.

Unaprijed pripremljeni programi ( sa definisanim vremenom i intenzitetom napora koji se primjenjuje u vježbanju ) mogu dati kontraefekat pa čak i obnoviti povredu tetive. Intenzivnija fizička aktivnost nakon operativnog zahvata ( da pri tom nije bilo dodatnih komplikacija i da je do operacije došlo u najkraćem mogućem roku ) uz dobru rehabilitaciju  se očekuje za 3 do 6 mjeseci od zadobijene povrede.




Autor: dr. Siniša Berić,
specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije