PREPORUČUJEMO REKREACIJU:

11.04.2016.

Rana specijalizacija u sportu je naša rak rana

Osnovna ideja pisanja ovog teksta je sačuvati što veći broj djece što duže u sportu. Stanje sporta u Bosni i Hercegovini je klasični primjer pogrešne vrste sportske specijalizacije u sportu. Rana specijalizacija, uz nekvalitetne trenažne procese, loše tehničke opremljenosti klubova i needukovan trenerski kadar najveća je rak rana BH sporta.

 

rana_specijalizacija


U velikom broju slučajeva, mladi sportaš se nepotrebno fokusira na jedan sport u mladoj dobi. 
Kao rezultat toga, vidljiv je porast sportskih ozljeda ove populacije. Ovim tekstom pokušaćemo predstaviti rizike povezane sa sportskom specijalizacijom te pokušati dati savjete kako pomoći mladim sportistima da  pronađu pravi balans.

Što je sportska specijalizacija?


Sportska specijalizacija je kada sportaš odluči odabrati sportski trening tokom godine u samo jednom sportu (više od osam mjeseci godišnje), te sudjeluje samo u tom sportu. To obično uključuje intenzivnu obuku na štetu drugih sportova. Sportska specijalizacija prije kasne adolescencije može biti štetna.

Zašto je rana sportska specijalizacija u porastu?

Više nego ikada ranije, profesionalni sport, i veliki novac koji se oko njega vrti, imperativ je za veliki broj klubova, roditelja pa čak i mladih sportista.

Uspješni i popularni profesionalni sportisti plaćeni su sa puno novaca, imaju status popularnih osoba te veliku medijsku pažnju. Sve ovo je veliki magnet za lica željna brze zarade, uspjeha i moći. Iz ovakve iskrivljene percepcije, roditelji i treneri čine veliku grešku i uključuju djecu u agoniju „rane specijalizacije u sportu". 
Činjenice nam govore sasvim drugu istinu. Naime, od djece koja su uključena u sportske sadržaje, vrlo mali broj nastavi da se bavi sportom nakon izlaska iz škola i fakulteta. Manje od 0,5% sportista dospije u sportski elitni vrh i to većina njih nakon kasne sportske specijalizacije.


Sport u pubertetu?

Djeca su pod najvećim rizikom od ozljeda u periodu brzog rasta. Tokom puberteta, dijete vrlo brzo izrasta i unutar nekoliko godina taj rast se završava. U ovom periodu, djeca su vrlo osjetljiva na ozljede i njihovo tijelo doživljava prevelike traume tokom treninga.

Istraživanja su pokazala da za većinu sportova, intenzivan trening samo jednog sporta treba odgoditi do perioda kasne adolescencije. Do uzrasta od 12. do 16. godine potrebno je  igrati mnogo različitih sportova, a nakon toga djecu kanalisati prema jednoj sportskoj disciplini.

Koji su rizici?

Djeca koja se specijalizovana u jednom sportu, sudjeluju u čestim, intenzivnim treninzima koji nose veliki rizik za sindrom prenaprezanja. Prekomjerno ponavljanje određenih pokreta ili udaraca uzrokuju mikro-traume na tetive, kosti i mišiće.  

Psihološki stres i rano napuštanje sporta zbog umora ili ozljede detektovani su problemi povezani s početkom rane sportske specijalizacije. Treneri mogu povećanjem intenziteta treninga i takmičenja staviti mladim sportašima imperativ u ostvarivanju nepotrebnih uspjeha za njihov uzrast.

Djeca trebaju mentalnu i fizičku pauzu od jednog sporta.

„Provlačeći" djecu kroz više sportova, oni se socijalizuju u raznim klubovima, upoznaju sa drugačijim kodeksima i pravilima, šire krug prijatelja.

Poznato je da, sa pogrešnim radom sa mladima, na jednog ostvarenog sportistu dolazi nekoliko desetina hiljada neostvarenih. Dakle, na jednog Edina Džeku ili Amela Tuku dolazi 10.000 djece koja odustaju od sporta i prestaju da se bave s njim čak i rekreativno. Da li je to prevelika cijena??

Što se preporučuje?


Prema smjernicama AAP (American Academy of Pediatrics), preporučuje se da djeca imaju 2-3 mjeseca pauze od specifičnog (glavnog) sporta godišnje. Tokom sportske sezone, dijete treba imati 1-2 dana slobodno u rasporedu sedmičnih aktivnosti. U trenutnom vremenu vikend turnira i nepotrebnih takmičenja, koji se organizuju ne zbog djece, već zbog sitnih zarada organizatora zaboravljamo da djeca trebaju dječiju igru. Iako pripadnost timu ima svoje prednosti, važno da se djeca samostalno i igraju. Da uzmu loptu i izađu vani, da se igraju bez pravila i granica. Oni trebaju vrijeme tokom kojeg će se kreativno, sami bez pratnje roditelja, igrati i družiti. Neophodno je poticati njihovu kreativnost, a pokazalo se da su nogometaši koji su proveli više vremena u slobodnoj, nestrukturiranoj igri postali kvalitetniji fudbaleri od onih koji su samo trenirali po planovima trenažnih procesa.

Kako stvoriti ravnotežu?


Djeca bi trebala igrati jedan sport po sezoni te izabrati sport kojim se nadopunjavaju kako bi razvili različite vještine. Na primjer, odbojka koristi gornje ekstremitete, te mladi odbojkaš može izabrati trčanje, triatlon ili atletiku kao dodatni sport, jer ti sportovi uključuju donji ekstremitete s čijim efektima će se smanjiti sindrom prenaprezanja.

Savjet za roditelje?

Trudite se da stvorite okruženje u kojem djeca mogu samo izaći i igrati se. Potaknite trenere i druge roditelje da i sami učestvuju u sportskim aktivnostima, jer vaša djeca najviše uče od vas i odraslih osoba u svojoj blizini.