PREPORUČUJEMO REKREACIJU:

01.07.2015.

Počeo je da tone, a onda otkrio cijeli novi svemir

Sportski idoli su neophodni svakom vrhunskom projektu. Ti ljudi su promotori najboljih vrlina koje čovjek može da ima. Bez njihove upornosti, inata, ljubavi, entuzijazma i prkosa, niti jedan sport ne bi opstao. Zbog njihove važnosti, prenosimo vam sjajan članak o Rodžeru Federeru. Članak o sportskom idolu.

 

idealni_profesionalac

Naučno-fantastična novela Adama Robertsa "Twenty Trillion Leagues Under the Sea" (Dvadeset triliona milja pod morem), iz 2014. godine govori o katastrofi francuske nuklearne podmornice Plongeur koja počinje tonuti u sjevernom Atlantiku .

Iznenađena posada pokušava povratiti kontrolu nad brodom, ali ništa ne radi, kontrolne funkcije ne reaguju. Ronilac koji je poslan na izviđanje izvana broda sa svjetiljkom se ne vraća. Plongeur je napravljen da izdrži pritisak na dubini od hiljadu i nešto metara. Ispod te dubine prijeti raspadanje. A, čak i ako se to ne desi, ako nekako izdrži neopisivi pritisak na toj dubini, jednostavno će se raspasti kada udari o dno okeana.

"Još uvijek" faza


Podmornica počinje da tone sve dublje i upada u vrtlog. Posada shvata da je smrt sve bliže. Ali onda? Ništa se ne dešava, Plongeur tone sve dublje i dublje, ispod dubine koja je trebala značiti sigurnost. Ljudi su zbunjeni. Da li su upali u neki neotkriveni rov. Igla na diametru se vrti u krug, praveći krugove nalik kazaljci na ručnom satu. Brod pada na dubinu veću od zemljinog promjera.

Nakon nekoliko dana, teško je reći da li se podmornica kreće prema dole ili gore, naprijed ili u stranu. Čudne zvijezde pojavljuju se u prozoru, sjajne i plavo - bijele, kao da je Plongeur skliznuo u nekim nepoznati vodeni kosmos. Bizarna bića, pola ribe - pola ljudi plivaju oko zvijezda . "Mi smo ušli drugu dimenziju", jedan čovjek nagađa. Oficir ga pogleda i reče: "Mislim da je ovo je carstvo Alise u zemlji čuda".

Razmišljao sam o ovoj priči puno, pogotovo dok sam razmišljao o Federeru koji će igrati još jedan Wimbledon. Pokušavajući shvatiti fenomen Federera i njegovog skorog kraja karijere, koja se čak i tada činila kao da traje nevjerojatno dugo vremena, prije četiri godine sam  napisao da  najbolji sportisti obično imaju "još uvijek" fazu. Prvo su brzi. Potom su spori. U međuvremenu, tu je trenutak kada su "još uvijek" brzi - kada možete vidjeti da kraj dolazi, ali ne može se poreći da, za sada, ostaju blizu svojih najboljih izdanja. Federer je, napisao sam, proveo više u toj "još uvijek" fazi od bilo kojeg drugog tenisera kojeg sam se mogao sjetiti.

Opet, to je bilo 2011. Četiri godine kasnije on je još uvijek tu. U stvari, rangiran je još i više. Njegovo razdoblje epohalne, apsolutne dominacije je godinama iza njega, ali on je još uvijek pouzdan top pet igrač, koji se može takmičiti za Grand Slamove, ako mu okolnosti idu na ruku - pogotovo u Wimbledonu, gdje je osvojio jedan naslov (2012.) i stigao do još jednog finala (2014) od momenta kada sam napisao taj članak. Usporena eutanazija, vrijeme koje ostavlja uticaj na sportiste i njihov talenat je, po meni, najteže za gledati u sportu. Ali, vrijeme tretira Federera sa nježnošću na način koji gotovo prkosi realnosti. On nikad nije udario u morsko dno. On je počeo tonuti i otkrio cijeli drugi svemir.

Za mene nije toliko interesantno to kako se Federer hrani, kakve su mu rutine prilikom treninga, koliko često mjenja rekete, koje eksperimentalne eliksire napravljene od praha sa Saturnovog prstena uzima, u odnosu na to šta on znači. Gdje nas on to vodi? Kroz koje to nepoznato more plovimo zajedno sa njim?

Jer, istina je, dok pričamo o zalasku njegove karijere kao da je riječ o nekom lijepo pisanom epilogu, neobičnoj ljepoti. Ona sada traje duže od perioda kada je bio na vrhuncu. Razmislite, od 2004. do 2006. Federer je osvojio 11 ili 12 singl titula svake godine. U 2007. osam titula. U godinama koje su uslijedile, ne računajući 2013. kada je nakratko potonuo, osvajao je četiri do šest titula godišnje. Nakon četiri godine nemilosrdne dominacije uslijedilo je osam godina u kojima je bio jako, jako dobar. 

Ili, uzmite Grand Slamove. Između 2003. i 2008. Federer je osvojio 13 titula. U slijedećih sedam godina osvojio je samo četiri, od čega dvije 2009. Prema tome, možemo to zvati šest ili sedam godina imperijalne vladavine najvećim svjetskim pozornicama, praćene slijedećih šest ili sedam godina tokom kojih je bio još jedan od najvećih. A onda se zapitajte šta to znači, u sportskoj kulturi koja je opsjednuta naslijeđem i dominacijom koja se graniči sa psihotičnim stanjem, za najvećeg igrača u teniskoj istoriji da provede pola svoje karijere kao neko ko je zaštitno lice NIKE-a, a da i dalje ostane poseban, magičan, iako sada daleko od svoje vrhunske forme.

Prije četiri godine napisao sam o "auri čudne tuge " oko Federera koji je počeo polako da pada u svojoj igri. Činio se nepobjedivim tako dugo - ne samo bolji od svih ostalih već nepobjediv! A, sada odjednom to više nije slučaj. I dalje bi radio ono što radi - servirao snažne i brze servise poput topovskih đuladi, brzo dotrčavao na mrežu, hvatao lopticu u penjanju sa svojim oštrim jednoručnim bekhendom, vratio se na centar terena, namještajući se za razorni forhend - sve ono što je uvijek radio, samo što sada to nije ispadalo uvijek kako treba. Protiv Nadala ili Đokovića ili bilo koga drugog igrača, ti udarci bi ponekad zakazali. Četiri ili pet godina ranije, to bi vas moglo iznenaditi. 

Kakva je situacija danas? Federerova karijera se ne čini tako loša. Djelomično je to zato što ostali vrhunski teniseri nisu na vrhunskom nivou - posebno Nadal koji je zbog učastalih povreda i operacija pao na deseto mjesto, ali i vjerovatno zbog toga što ni Andy Murray nije uspio uhvatiti kontinuitet dobrih rezultata nakon što je poslije dugo godina postao prvi Britanac koji je uspio osvojiti Wimbledon.

Međutim, prije će biti da je razlog što se sada čini da Federer jednostavno više uživa u igri. Ko zna šta se događa u glavi vrhunskog sportiste, ali on se ponaša kao neko ko je zaista pronašao način za rješavavanje tri ogromna problema koji se međusobno preklapaju i postaju ozbiljna prijetnja sportistima na zalasku karijere: a) kako održati koncentraciju i motivaciju na vrhunskom nivou koja vas i dalje tjera da stalno trenirate i pripremate se, znajući da ste osvojili sve što se može osvojiti; b) pomiriti se sa činjenicom da više niste jedini i na nivou na kojem ste nekada bili i da u stvari idete silaznom putanjom i c)zadržati realističan pristup životnim situacijama u kojima znate kako je osjećati se ponosan, frustriran, optimističan itd.

Osjećaj života


Najgori mogući scenario kako se nositi sa ovim bremenom je slučaj Tigera Woodsa koji je, čini se, izgubio osjećaj za svoje sposobnosti, dok sakuplja mrvice u sportu u kojem očito više ne uživa. Najbolji mogući scenario je: Roger Federer

Rezultat toga, kao i činjenice da ljudi koji ga gledaju kako igra, sada to više čine radi nostalgije i uspomena na njega, je da je on više karakteran nego ikad prije. Njegovi iskreni, pomalo arogantni odgovori na pitanja - da ne umanjujem bilo koji od mojih prošlih dostignuća; ili  nadam se da sam im dao nešto o čemu će pričati svojim unucima, kao u četvrtfinalu u Belgiji - razdragano su prihvaćeni putem društevnih mreža.

Njegova dva para blizanaca koji guguču oko njega. Taj njegov nasmijani kvartet, koji njegovu porodicu čini da liče na najbolje ambasadore luksuznog Dubaia, nekako je postao dio njegove ličnosti. I kad se pojavi na nekom prijemu u bijeloj kožnoj jakni, taj princ sa svojim elegantnim jednoručnim bekhendom ponaša se kao potomak čuvenih Habsurgovaca. 

Ono što sada dobijate gledajući ga, nije više toliko osjećaj tenisa, apstraktni svijet uglova i čiste kalkulacije kako je to izgledalo dok je bio mlad. To je više osjećaj života.

Gledate ga, i iako je njegov fizički izgled isti, iako zabaci kosu iza uha sa istom pažnjom i vrti reket s istom nervozom i skakuće oko osnovne linije s istom napetošću u nogama, ono o čemu razmišljate je kao da je već dovoljno dugo tu, da ga bolje poznajete. Ali sada je tu takođe i ono šta čini van terena. 

Federer se šali s novinarima na konferencijama za medije, Federer dijeli autograme, sjedi opušten, u bijeloj koži u sjedištu aviona; Federera ćete vidjeti kako sa suprugom i pratnjom i prtljagom nosi svoje bebe prema hotelskoj sobi. Federer piše SMS poruke direktoru turnira, ustaje rano na trening, trljajući snene oči. 

I sva ta pozadina svakodnevnog postojanja navodi vas da razumijete bolje ono šta vidite na terenu, pa kada izgubi i napušta teren sa suzama u očima, s jednom rukom uzdignutom prema publici, shvatate zašto taj trenutak i nije toliko loš, iako boli. Suština je da on to jednostavno voli. Da bude na turneji, da bude konkurentan, da slavi: to mu pričinjava veće zadovoljstvo nego uživanje u tome da ima bolji međusobni omjer protiv Đokovića. 

Pa zašto da ne nastavi tako dok god može? I da ne bi bili previše dogmatski o tome šta je zapravo priča o osobi koja voli svoj posao, ali nije li to model zrelosti koju bi trebali da želimo od elitnog sportiste? Veoma često veliki sportisti u kasnim fazama karijere postanu zasjenjeni svojim vlastitim životnim pričama. Njihovi izbori ograničeni su čitavim kompleksom različitih misli, prisjećanja, ponosa...

Razmislite, recimo, o povlačenju Kobea Bryanta u mirovinu - koliko osjećaja slobode ima u takvoj odluci? Postoji zarobljeni osjećaj u vezi Kobea kojeg je Federer izgleda zaobišao. Dobro, možda ga ne bi zaobišao tako graciozno da njegov pad nije bio tako postepen, ali i to je dio poente. On živi život koji ima, a ne neku filmsku, imaginarnu verziju života jednog sportiste.

Vlastiti put


U Americi, barem, kako čitamo svaki kraj karijere velikog sportiste uveliko je pod uticajem drugog povlačenja Michaela Jordana.(onog pravog, ne bejzbol penzionisanja). Pogodi zadnji šut, osvoji titulu, nikad ne gubi, nikad ne pokaži slabost, završi glasno da to publika pamti zauvijek; onda ste prvak za sva vremena.

To je to. Taj nevjerovatno groteskni i dehumanizirajući pristup kojem ni Michael Jordan nije mogao da odoli, vrativši se da sve pokvari, nešto nam vjerovatno govori. Ali, to je jednostavno tako - ideal sa kojim se svaka od zvijezda svoje generacije suoči, prije ili kasnije, na nekom nivou svoje karijere. Niko od njih nije savršeno ljudsko biće i svaki takav pokušaj možemo razumjeti kao plaćanje cestarine na putu koji vas vodi sjećanjima i uspomenama koje su ostale iza vas.

Ne znam za vas, ali ja biram Federerovu verziju. Prije nego što dođemo do pitanja da li već duže vrijeme mjesto drugog na svijetu i osvajanje manjih turinra koristi ili šteti biografiji nekoga ko je nekad bio svjetski broj jedan i osvajao velike turnire, ono što me najviše zadivljuje kod Federerove kasne karijere je ta vizija slobode. Ideja da možete napraviti svoj vlastiti put. Da ne morate odustati od onoga što volite samo zato jer vam je tako rečeno. Ono što vas boli takođe može i da vas ispuni, ili čak učini sretnim, jer život nije jednostavan. Čak i sportovi nisu jednostavni, osim ako ih prisilite da budu.

Sve to zvuči pametno i sigurno, ali ono što je dirljivo o tome gdje je Federer sada je upravo to da nije sigurno. 

Sjetite se neizrecivog pritiska kada tonete duboko? Osvojio je pripremni turnir na travi u Halleu, kao što uvijek radi, a kako je rekao, sedmica između Rolland Garrosa i All England Cluba učinila je čuda u njegovoj pripremi. Sve to izgleda kao ogroman uzlet sve do njegovog prvog servisa na slijedećem meču. 

Biću šokiran ako osvoji Wimbledon. Previše je ranjiv u igri u pet setova u odnosu na druge top igrače. Ali gledat ću svaku sekundu njegove igre. Ko zna gdje će završiti? Uzbuđen sam da ga gledam kako krči svoj put, istražujući duboku vodu.

Brian Phillips, Grantland.com

Hvala redakciji Oslobođenja, na ustupljenom sadržaju